Patrick i Sunčica se vole. Sunčica je paranoična i nedostaje joj samopouzdanja.Usprkos tome, Patricku je najdraža cura na planeti. Jedne noći, pod utjecajem mjesečine, Sunčica ubere drugi cvijet. Maslačak. Do tada je brala samo cvijeće iz Patrickova vrta, al tu noć su se moćne sile udružile i odlučile joj oduzeti i ono malo dostojanstva što je imala.
Došla je kući i plakala. Plakala je dugo.. Odlučila je Patricku priznati da je ubrala cvijet iz tuđeg vrta. Patrick je pobjesnio. Jako se ljutio na nju. Nije joj to mogao oprostiti. Vrijeme je prolazilo, a Patricku je Sunčica sve više nedostajala. Ipak joj je odlučio oprostiti pod uvjetom da to više nikad ne ponovi. Sunčica je bila izvan sebe. 'Naravno da neću, tvoje cvijeće je najljepše, svo drugo uvene već sljedeće jutro!' –rekla mu je.
Opet su bili sretni. Al ne za dugo.
Kao da se neki fantom zla uvukao u njihovu presvetu ljubav. Tjerao ih je da se svađaju. Nije dao Patricku da Sunčicu drži za ruku, što je nju jako boljelo. Željela ga je držati. Voljela je to. Usrećivalo ju je. Al' Patrick nije ni slutio koliko je ona nesretna radi toga. Oboje su bili tužni i nesretni a nisu imali hrabrosti razgovarati o tome. Jednog dana je Sunčica trebala otputovati u obližnje selo. Netom prije
putovanja su se bili jako posvađali. Patrick je srušio kućicu koju su 3 godine gradili. Ona je otišla..tužna. On je ostao..tužan. Doputovala je u drugo selo. Ugledala je mnogo cvijeća. Za neke cvjetove je bila uvjerena da ih je već prije negdje vidjela. Jedne noći se osjećala usamljeno. Skrila se u te cvjetove. Osjećala se čudno. Jedan cvijet ju je stalno mamio svojim mirisom. Vapio je da ga ubere. Bio je to poljski mak. Tužna, zbunjena, razočarana, nesigurna i sama, dugo se odupirala zovu. Al ipak nije bila toliko jaka. Ubrala ga je. Došlo je vrijeme
povratka. Ponijela je cvijet sa sobom. Ionako je znala da će već sljedećeg jutra uvenuti, kao i onaj od prije. Ali nije. Ovaj je trajao punih 7 dana. Nakon toga ga je bacila u smeće.
Ona je željela cvijet koji ne vene. Željela je cvijet koji će je svakog dana uveseljavati svojim razigranim bojama i omamljivati lijepim mirisom. Otišla
je posjetit Patrickovu i njenu kućicu. Nije je bilo. Ostale su samo ruševine. Sjela je na plot i plakala. Plakala je dugo, mjesecima. Čak je i vrt bio uništen. Samo je jedan cvijet ostao. Bijela krizantema.
Bijela eleonora. Taj cvijet joj je davao nadu. Morala ga je spasiti. Željela ga je zauvijek gledati i mirisati.
U tom trenu je ugledala Patricka. Bio je prelijep. Velikim korakom joj je prilazio, vjetar mu je mrsio kosu dok joj se približavao. Ponadala se da joj je oprostio.
Željela je opet biti sretna s njim, željela se smijati. Tada je primijetila da nešto nosi u rukama. Isprva nije mogla razaznati o čemu se radi, naprezala se da vidi. Tek kad je došao tik do nje, vidjela je da u rukama ima kiticu ljubičica. Za nju možda? Ne, cvijeće nije za nju. Svoje ljubičice je zasadio odmah pokraj bijele krizanteme.
Izgledale su tako neugledno pokraj tog prekrasnog cvijeta koji se svojim bijelim laticama i žutim tučkom uspinjao prema Suncu. Patrick to nije primjećivao. On je samo želio zasaditi svoje ljubičice jer su ga očarale. Želio ih je gledati svaki dan.
Proljeće je završilo a ljubičice uvenule. Patrick je bio shrvan, zalijevao ih je svakodnevno, a one su ga ipak iznevjerile. Nije znao da ljubičice prespavaju ljeto, jesen i zimu i probude se samo u proljeće. Bijela krizantema je svakim danom bivala sve ljepša i ljepša. Sunčica se brinula o njoj, redovito je zalijevala, pjevala joj, pričala s njom. Toliko je zavoljela taj cvijet da ga je odlučila presaditi u svoj vrt. To je i napravila. Ali zaboravila na najbitniju stvar- kad cvijet odvojiš od korijena, on polako počinje umirati. Krizantemi se glavica pognula, latice joj nisu više bile anđeoski bijele, polako je odlazila.. Sunčica nije željela to dopustiti. Taj cvijet je bio sve što joj je ostalo od uspomene na Patricka i njihovu ljubav. Znala je da mora učiniti sve da preživi. Trudila se, milovala ga, hranila mineralima, pojila vodom, osiguravala dovoljno svjetlosti. Činila je sve što je bilo u njenoj moći, a cvijet nije napredovao. Tuga ju je razdirala, plakala je, nije željela izgubiti taj zadnji tračak nade. Svaku noć se molila Bogu da oživi
njenu eleonoru, da joj ponovo udahne život. Osjećala se bespomoćno, kao da je ni Svevišnji ne čuje. Kao da je sama.
Jednog jutra se probudila i ugledala zanimljiv prizor. Patrick je u njenom vrtu nešto radio. Bila je silno znatiželjna. I sretna što ga vidi nakon toliko vremena. Izašla je da ga pozdravi. Upitala ga je što radi u njenom vrtu i zašto dira njenu krizantemu, zar ne vidi da je slabašna? A on joj je odgovorio- 'Donio sam nove sadnice eleonore, upravo sam ih zasadio tik do našeg cvijeta. Vidio sam da je nemoćan i pomislio kako da mu pomognem. Konačno sam se sjetio da trebam zasaditi nove sadnice istog cvijeta jer će jedino tako naša krizantema osjetiti život. Ako se bude rađao pored nje. Tad će i ona postati jača.'
Tako i bi. Njihova bijela eleonora se oporavila, a oko nje je izraslo još na desetke istih cvjetova. Divni su bili. Svako jutro su ih pozdravljali klimajući svojim anđeoskim glavicama. Patrick i Sunčica su bili sretni. Napokon!
